Samo još jenda ispovjest... https://blog.dnevnik.hr/neznanka
srijeda, 07.03.2007.
Princeza
"Okončala sam svoje putovanje po šumi, uspjela sam pobjeći čudovištu iz tornja, iz knadži anđela napasnika i nejgovih vragova, pobjegla sam od dvospolnog monstruma. I završila sam u zamku arapskog princa koji me čekao sjedeći na mekom i baršunastom jastuku. Oslobodio me mojih trošnjih halja i dao mi odjeću dostojnu princeze. Zvao je služavke i dao da me se počešla, zatim me poljubio u čelo i kazao kako će me gldati dok spavam. Onda smo, jedne noći, vodili ljubav i kad sam se vratila kući vidjela sam svoju, još uvijek, blistavu kosu i nedirnutu šminku. Princeza, kako uvijek kaže moja majka, tako lijepa da je i snovi žele ukrasti."
100 poteza četkom prije spavanja
nedjelja, 11.02.2007.
Valentinovo
Zašto? Zašto svi rade toliku strku oko tog dana? Ja ga naprosto mrzim. Organski ga ne podnosim. Svi su tako uzbuđeni na taj dan, a meni je on sasvim običan. Zapravo najrađe bi ga prespavala. Ne vidim zašto bi taj dan morao biti najromantičnji u godini. Zapravo to je samo jedna glupi datum koji praktički ne znaći ništa. Ako nekog voliš voli ga cjelu godinu i trudi se da svaki bude kao Valentinovo...
Jučer kad sam šetala gradom nisma vidjela izlog u kojem nema crvenih srca.
Bezveze. Taj dan me jos više baca u depresiju. Da bi barem zaspao ovaj grad...
X
nedjelja, 04.02.2007.
Nakon dugo vremena...
Prošlo je puno, možda i previše vremena otkad sam objavila zadnji post i neću sad lagati mislila sam prekinuti s pisanjem ovoga bloga, ali nisam. Vratila sam se iz mrtvih ponovno u žive i ponosim se. Neznam što da vam kažem kad život sredila još nisam. Kako izgleda nikada ni neću. Jedino što mogu reči je to da sam ipak pronašla nekoliko pametnih i dobrih ljudi koji me nedovolno poznjau, a misle da sve znaju o meni. Znam da to nije tako. Okrenula sam ne jednu stranicu u životu već nekoliko stranica i više nema snage za okretanje još jednu, možda jednom ali sada ne. Nemam snage. Umorna sam od slaganje nove priče...
petak, 06.10.2006.
...
Hvlal vam Bogovi što imam više sreče nego pameti...
petak, 01.09.2006.
Nitko nije otišao tako daleko zbog ljubavi. Sve počinje kratkim pogledom ili površnom nakanom, a završava opsesijom...
Paulo Coelho
ponedjeljak, 28.08.2006.
Mojoj majci...
Oprosti mama za sve patnje i boli. Nisma mogla drugčje jer moje ga srce još voli. Nekad smo bili zajedno, a on sada drugu ima. Imam nešto njaljepše na svjetu, imam njegovog sina.
Dok noć pada na ovaj grad ja znam da više živjeti neću. Zavoljela sam jednog čovjeka, ali takvi ne donose sreču. Molim te mama pričuvaj maleno moj jer ono je majko djete kčeri tvoje. Pričaj mu majko najljepše bajke, pičaj mu ponekad o životu njegove majke. Pokaži mu očevu sliku, pričaj mu o njemu, nek djete na oca ima lijepe uspomene. Nauči ga de se raduje životu, ali ipak nekad i trpi i da čovjeka često boli. Nauči ga da ne mrzi, već da voli. Znam da više živjeti neću, ali pruži mom sinu sve ono što si pružala meni. Topao dom, ljubav i sreču... Kad mene više ne bude na svijetu tom odvedi nekad sina grobu mom.
Oporosti majko kao što sam ja oprostila nejmu, odgoji mog sina i hvala ti majko HVALA TI NA SVEMU...
nedjelja, 27.08.2006.
Nova ja...
Stvarno sma dugo razmišljala dali da napišem ovja post ili ne. I evo konačno sam odlučila napisati jer prošlo je skoro cijelo ljeto da se nisma javila... Za to vrijeme puno se toga promjenilo u mom životu.. Roditelji su mi se konačno nakod dugo vremena rastalil i preselila sma se u novi grad. Mogu reči da mi je tamo malo bolje. Oh, još nešto je novo. pronašla sma osobu koja me potpuno razumije. Konačno je tu smao za mene... Nemate pojma kako sam to dugo čekala... Hvala vam Bogovi za ovo... Hvala... Ima još nešto novo a to je da sma se potpuno promjenila. Možete li mene zmaislit kao cijelo ovo ljeto tulumarim svakodnevno??? Ni ja se do mao prije nisma mogla tkao zmaislit, ali svatila sma da mi je tako bolje nego da cijelo ljeto prvodim u krevetu pačučuči. Jučer sam se baš zapitala kad sam se poslejdnji put plakala... ovo ljeto još nisma... to je uspjeh... Bogovi još jendom vam hvalal za sve, a posebno za ovu subotu... Hvala Vam....
X
srijeda, 05.07.2006.
Kad budem trava
Kad umrem. Kad nad komadom zemlje samo moje, jesensko nebo potrese suze ti češ doči, gledati češ, samo zemlju i ruke će ti biti sklopljene, bit češ ozbiljan. Crni kaput pokrit će ti tjelo, tamna kosa krasiti će ti glavu. Biti češ storgo začešljan, gledat češ sa bolom oko usana, jer jako si me volio. Oči će ti obuzeti magla tuge, plakat češ.
Kad umrem, moj komadić zemlje ti nečeš ukrašavati, pustiti češ travu da raste, pričat češ sa njom, ličiti će ti na mene. Oh, odlazi, jer ću poželjati da i ti postaneš trava. Oh, odlazi, još te volim dok dostojanstvena duša moja spava u naručju trave. Čut češ jasno što sapuču trave, al nečeš otiči, dolazit ćeš svaki dan i gledati travu. Sve dok na susjednim neki osvetnici ne ugase svijeće.
Vidjet češ me u travi.
srijeda, 28.06.2006.
Ne mogu...
Jednostavno ja više ne mogu ovo izdržati... Nekad mi je tkao loše da više nemogu izdržati... ljudi lažu kad kažu da vrijeme lječi sve ... To nije istina... Tuga s vremenom mjenja oblik, ali ne nestaje... Ona nikad ne nestaje... Uvjek je tu negdje, skriven u kutu i vreba na svaki naš pogrešan pokret i čeka da uđe u vaše srce, podvuče se pod vašu kožu i onda tu mjenja oblike, ali ne nestaje... Nikad ne odlazi. Zato dobro zatvorite ljudi svoja srca i nedopuštajte joj da uđe jer kad uđe onda je to gotva stvar...
Gusta se megla nad mene spušta
i razbacuje misli moje,
kao vjetar plavo more.
Bježim od te magle,
ne dam da me odvuče,
da razlije snove moje
i utrne sreću...
X
četvrtak, 22.06.2006.
Oproštajno pismo
Plačem ovaj dan samo za tebe, zatim će noć uzeti moju dušu...
Neču više postojati jer bol i misli stat će zauvjek, topla krv teči će niz moje mlado čelo, moja majka će suze sve proliti zamnom i ljubit će me hladno, jer noć će uzeti moju dušu... Vi moji prijatelji, moji stari drugovi ne plačite, ne gledajte moje mrtvo tjelo, moje hladne mrtvačke usne koje su nekad bile tople i ljubile njega. Ne, neka nitko ne plače, nek sva zvona stanu. Ptice nek začute bar na jedan čas... Sjetit se mene prijatelji i znajte da sam ga voljela!!!
U mom se oku vidi bljesak čežnje ko kap tečnosti moga bola, kap patnje za tobom...
X
utorak, 20.06.2006.
Tuga, bol, patnja...
Prokletstvo... Opet je ovdje... Vreba me i čekla svaki moj kriv pokret kako bi me potpuno obuzela. Znam da sam luda, ne morate mi to govoriti. Počela sam i sam vjerovati u to da sam luda i da mi nema pomoći... Zašto ljudi ja nemogu osjeiti barem trunku sreče??? Zar tražim puno??? Barem jendom želim osjetiti kako je to kad imaš sve što poželiž u životu??? Ljubav, novac, dobru obitelji... Zašto je to tako teško?? Zašto uopče postojim?? Zašto me jednostvno nema?? Opet suze krase moe lice i sva drhtim dok ovo pišem. Tuga, bol, patnje... to je jedino što mi ostaje na ovm svjetu... Voljela bi otiči na neki drugi svijet. Gdje ljudi hodaju u bjelom, a svaki čovjek šeče se sa velikim osmjehom na licu i uljudno te pozdravlja... Da voljela bi sada biti tamo... Jedva čekam da završim školu i pobjegnem odavde... Nekamo daleko gdje me nikad to Proketstvo eče pronači... Nikad... Nikad... Nikad...
Nitko ne zna kako je meni
u dubini duše, kad jadi guše,
a srce tuče, tuče i boli,
jer nitke me ne voli...
Tamo sam gdje mi se krv u venama ledi i gdje me smrt svakog trena slijedi...
X
četvrtak, 15.06.2006.
Pjesma mrtve ljubavi
Umrijet ću jedne jeseni
kad noču budu spavali svi,
kad će vjetar cviliti tužno
dal češ za mnom plakati ti?
Volim te ljubavi moja
ne žalim što moram poći
ne plašim se zemlje vlažne,
jer znam da i ti ćeš
jednom zamnom poći
taj dan će možda biti sutra,
možda još noćas
prekinut ću moj san,
više neću gledati jutra
i onu moglu što krije dan.
Ne, nisi ti kriv što nisam znala
nagraditi sreču i živjeti u njoj.
Ja, ja ću otiči, a slatki poljubac
nek ti bude zadnji pozdrav moj.
U bjelini djevojke kad kleknu
da me isprate u novi dan,
tad se sjeti jedne djevojke
i jedne ljubavi
što je čuvam u srcu svom....
X
srijeda, 07.06.2006.
Nada.... Što je to???
Nada... Ljudi kažu da ona umire poslejdnja ali mislim da je kod mene već odavno umrla... Ona ne postoji u meni... Mislim da se bliži godinu dana kad sam izgubila nadu za bolje jutro... Uvijek pomišljam da će svanuti jutro koje će biti bolje... Možda jednom... Nalazim se u tunelu u kojem je mrak, a svjetlo se ne nadzire... Milsim da me to ubija... Zašto jednostavno nemogu vidjeti to svijetlo koje će me spasiti i osloboditi tog prokletstva koje me prati kroz život... Jedina nada mi je da ću možda jednoga dana upoznati ljude koj će me voljeti takvu kakva jesam.... Jednom.... Možda.... Ali do sad nisam srela tkavog čovjeka jer svi misle da bi trebala biti optimistična i uvesti malo vedrine u svoj život. Nisma pesimist samo realist... Na sve uvijek gledam s realne strane... A vedrinu nemogu unjeti u svoje život jer jednostanvo nemam snage za takav pothvat...
Ah, ljudi kažu svašta, ali moj dr. Ž (inače moj psihijatar) kaže da svaki čovjek mora imati neku opsesiju i nešto u čemu će se izgubiti i izbaciti svu negativnu energiju iz sebe.... I evoga ja sam našla svoju opsesiju, a to su knjige u kojima se mogu izgubiti. Ako ne pročitam minimalno 3 knjige tjedno bolesna sam i nije mi dobro (kao da mi je ikad dobro)... Mislim da bi svi mi trebali nači neku svoju opsesiju i izgubiti se barem načas u tome jer ljudi zaista pomaže... A velika opsesija mi je i pisanje pa sam sa svojm knjigom uskoro gotova....
X
petak, 02.06.2006.
Zašto????
Zašto??? Zašto??? Gledam u svoje jedan, bjedne ruke i plačem... Pitam se zašto nemogu biti ni jedan jedini trenutak sretna? Našla sam novu frendicu, počela vjreovati ljudima i... Opet se dogodilo isto... Opet poniženje i razočaranje koje uvijek doživljavam. Još se nismo ni upoznale a već me odbacila. Mislim što sam Bogu skrivila da me toliko ponižava? Zašto me tjera da budme nesretna, da povučem taj okidač i da me više nema?? Mislim da je to jedini način da skratim te svoje muke od kojih nemogu više ni živjeti...
Imam osječaj kao da me nema... Kao da me nitko ni ne primječuje... Ljudi mene niko na stanici neče ni primjetit ako si glavu sakrijem kišobranom... Možete li u to povjerovat? Cjela stanica zna tko sam ali oni me ne primječuju...
Slažem se da je bolej voljeti i izgubiti nego ne voljeti...
srijeda, 31.05.2006.
Konačno...
sim crne, Sama nemogu vjerovati kaj se događa... Nakon dugo, dugo, dugo, dugo, vremena počele su se događati dobre stvari. Nakon toliko vremen ovo je pravo osvježenje. Danas je u školi bilo savršeno. Možda zbog toga jer sam svih 7 sati prespavala. Ali to sad nije bitno. Bitno je da se ja bolje osječam. Napokon mogu reči da mi se dogodila barem jedan dobra stvar, a ta je da sam vidjela svojeg starog prijatelja kojeg sam upoznala u Bratislavi. Možete li vjerovati da se me sječa???Danas me na stanici ugodno iznenadio kad mi je prišao... Još uvijek nemogu vijerovat da se čuda događaju. Nemogu vjerovati. Možda od sad krenu neke stvari na bolje. Ah, danas sam opet vidjela njega. Nekako prečesto se susrečemo u posljednje vrijeme. Baš čudno kako se uvijek nađemo na istim mjestima. Mislim od svih kafiča mi se nađemo u jednom te istom. Čudno. Mislim čak mi je prvi pozdravio. Došao je do stola na kojem sam sjedila. Mislim svaku večer u istom kafiču pišem svoju knjigu... Čak smo razgovarali. Naš posljednji razgovor je bio prilično davno. Moglo bi se reču u kakvo drugom životu... Negdje u davninama.... Tad sam još bila sretna... nevolim ni pomišlati na te dane sreče... kad razmišlajm o njim imam nekakv čudan osječaj... Imam osječaj kao da se to nije događalo meni nego nekom drugom... neznam kak da vam to objasnim jer nemogu ni sebi pojasniti. Jednostavno polako gubim granicu stvarnosti. Kad se ujutro probudim uvijek se pitam nije li to bio samo neki ružan san??? No, uvijek se uvjerim da nije bio...
X
ponedjeljak, 29.05.2006.
Prokletstvo
Jednostavno nemogu vjerovat da mi se to događa ponovno... Ponovno se cjeli svijet svalio na mene... Nemogu to više podnjeti. Jednostavno nemam više snage da nastavim živjeti. Jedino ko me spašava je moj mali mačak kojega sam našla jendog tužnog dana kada sam mislila da je samnom gotovo. Nevjerojatno je koliko ti to malo biče može dati. Nemate pojma kolko me to malo biče usrečuje i daje mi nadu za bolji život. Da nemam njega već odavno bi si skratila te muke. Ne bojim se smrti. Neznam zašto se ljudi toga boje. Pa to je nešto njanormalnje na svijetu. Ne kužim zašto bi dizali toliku strku oko toga...
Ah, kaj češ... Nego da nastavim sa ovim zašto je ovaj dan proklet. Prvo cjeli dan pada ova glupa kiša, drugo upropastila sam sve svoje ocjene... Katastrofa.... Ma jendostavno me nemojte ništa pitati.... Opet sam za svoje neuspjehe i nesreču okrivila sve druge osim sebe. Joj, kako sam prokleto praznovjerna. Moram prestati život podređivati nekim glupim pravilama. Ali, vratiti ću se kiši koja danas nemilosrdno pada... Po jednoj strni volim je jer nemoram niakom izlaziti i mogu cijele dane provoditi u svojoj maloj sobi, druga prednost je da mogu suze liti bes ikakvog problema jer one se gube na kiši i neprimječuju se... Opet ponavljam isto... Ah, da! Danas sam ga vidjela. Njega zbog kojeg moje srce kuca malo brže, ong zbog koga plačem, ong zbog koga se osječam tako jadno. Dečko nije apsulutno ništa kriv, a po drugoj strani toliko toga mi je skrivio... Mnogi kažu da osobu najbole zaboravite kad ju nevidite. Ja nevjerujem u to. Meni je oblje kad ga vidim jer onda znam da si mogu napuniti baterije... To mi daje barem neku snagu za dalnji život...
Kažu da vrijeme lječi sve rane, ali ne i ovno vrijeme kad smo voljeli....
X
subota, 27.05.2006.
jedan od onih dana...
Opet isto... priča ponovno ide ispočetka... danas se osječam tako jadno. Iskreno neznam kaj mi je. Subota je, možda zbog toga. Danas bolje rečeno nisma ni bila među ljudima. Nisam ni izlazila iz moje male sobice. Svaki normalan čovijek subotom izlazi van. A ja se povučem u svoj mali kutak gdje mogu mirno jastučnicom brisati te kristalne suze koje klize niz moje porculansko lice. Tako su sitne i brozirne da se ni ne primječuju. Nevjerojatno je kako dugo čovijek može plakati. Kad tako razmišlajm o tim sretnim danima sjetila sam se i svih ljudi koje sam nekada voljela. Sam sebi sam se smijala kako sam kad-kad glupa bila. Uvijek, ali uvijek sam se zaljubljivala u idijote i budale koji nsiu mogli uzvratiti moju ljubav, koji nisu marili za moje osjećaje. Mnogi ljudi kojie me poznaju savjetuju mi da se uključim u život da je on pre dragocjen da ga se uzalud troši, ali ja jednostavno nemam snage za to. Nemam snage za ponovan poraz jer on bi me dotukao do samoga dan. Mislim da nebi mogla preživjeti to da me još samo netko jednom povrijedi ili da me već na samom početku odbaci kao samo jendu prljanu i staru krpu koja ništa ne vrijedi... Stvarni nebi mogla podnesti još jedan takav poraz... Mislim da moje malo i krhko srce nebi moglo podnjeti takov poraz... ne, ne bi mogla...
Ne zaboravi
da zabravljeni nikada ne
zaboravljaju
one koji su ih
zaboravili....
četvrtak, 25.05.2006.
Drukčja od svih....
Ovo je moj prvi post pa neču duljiti nego odmah krenuti na posao. O sebi neču reči ništa posebno. Ne otvaram se lako. Ja sam tvrda ljuska oraha koja se teško razbija. To sam naučila kroz moj mali život. Nemam mnogo godina, ali život me nikada nije mazio i pazio. Uvjek sam bila ona koja je u svemu patila njaviše. To ma polako, ali sigurno počelo ubijati. Ne mogu više. Jednostavno nema više snage za brbu sa svakodnevnim životom. Toliko puta sam se opekla u životu da više nemam povjerenja ni u koga. Ne razgovram s puno ljudi. Nitko nezna moje prave osječaje. Da nekog pitate za mene rekao bi da sam vedra, nasmijena, raspolaožena neznanka, koja je uvijek za akciju. To je donekle točno. Mislim, da to je točno, ali samo ako nikad niste zagrebli po površini i pogledali što se događa iznutra. U dubini moje duše. Uvijek se pitam zašto sam takva??? Zašto nisma jedan od onih ljudi kojima je život lagodan koji uživaju u životu??? Zašto??? Zašto, zašto zašto????? I uvijek jedno te isto pitnaje. Naučila sam dvije stvri iz svog života.
Prvo: jednostavno nisam rođena da uspijem, a
drugo: Bog ne postoji jer da pstoji ne bi dao da toliko patim...
X
| < | ožujak, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ovaj blog služit će mi samo kao jedna knjig u koju ću opisati svoje osječaje koje nemogu povjeriti nikome......
Linkovi
Teško je voljeti,
a ljubav kriti,
u srcu plakati,
a nasmijan biti,
teško je umrjeti ,
kad ništa ne boli,
al´ najteže je,
zaboraviti onoga
koga ti srce voli!!!
Ako nekog voliš
voli ga ISKRENO,
DUŠOM i SRCEM
voli ga POŠTENO..
Sve je noćas protiv mene
čak i zvijezde gube sjaj
kad ti jednom loše krene
tad shvatiš da dolazi kraj...
Ostat ću sama
i ne želim
ljubiti više nikog
u životu, niti
želim da itko
ljubi mene,
da me miluje
obasipa poljubcima.
Voljela sam jednom
u životu, ali
ta ljubav
nanjela mi je
bol i patnju
i zbog toga
ne želim više
da volim
jednostavno
NE ŽELIM...